Istorija

Istorija

Fudbal je u Madrid došao 1895., zahvaljujući studentima i profesorima s Institución Libre de Enseñanza. Oni su osnovali, zajedno s nekoliko diplomiranih studenata s Cambridgea, klub Football Sky. Igrači su igrali svaku nedelju ujutro u Moncloi. Pet godina kasnije klub se podelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. marta 1902. osnovan je Madrid FC. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je osnivanje fudbalskog takmicenja u čast kralja Alfonsa XIII. Takmicenje, koje i danas postoji, naziva se Copa del Rey, tj. Kup kralja. Dve godine kasnije tj. 1904. godine klub se ujedino s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicale i Moncloa. Prvi predsednik bio je Julián Palacios, a kad su se klubovi spojili predsednikom je postao, zanimljivo, Katalonac Juan Padrós. Prvi vlasnik kluba bio je Manuel Mandia, a prvi rizničar bio je José de Gorostizaga. Na osvajanje naslova čekalo se samo tri godine jer je Real 1905. osvojio naslov Kupa kralja te je to jedino takmicenje tada u državi osvojio još tri godine za redom. Prvi naslov osvojili su na svom stadionu Chamartínu. Sedam godina kasnije Real se seli sa Chamartina na Campo de O'Donnell.

Velika godina u istoriji kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevskui naziv, te klub deluje kao Real Madrid. Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španijaa je dobila i ligu. Pri osnovanju bila je to Primera, a danas je naziv Primera liga BBVA, što bi u prevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige. Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tadasnju 2. ligu. naziv Real ubrzo se maknuo sa imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932. i 1933. Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno deo imena ovog kluba. Najveća kriza klub je zadesila 1937. godine kada je klub gotovo prestao postojati radi neigranja zbog Španskog građanskog rata

Santiago Bernabéu Yeste i evropski uspesi (1945.-1978.)

Pre nego li je postao predsednik Santiago Bernabéu Yeste je igrao u ekipi te bio njen kapiten. Predsednikom postaje postaje 1943., a službeno dvie godine kasnije. Do tada je on već obavljao dužnosti prvog timskog direktora i menadžera. Pod njegovim predsedništvom Real je obnovljen te je doživio uspon, popravljaju se trening kampovi i dotadašnji stadion, koji su bili srušeni za vreme Španskog građanskog rata. Bio je inicijator i osnivač, na zamolbu novinara francuskog športskog lista, (zajedno sa još Bedrignanom i Gusztavom Sebesom) egzibicijskog turnira evropskih klubova koji je prerastao u današnju Ligu prvaka. Bernabeuova je zasluga što se Real učvrstio kao najjači klub u Španiji i Europi. Klub je osvajao Ligu prvaka od 1956. do 1960. Za vrijeme '70-tih klub je pet puta osvajao domaće prvenstvo i tri puta nacionalni kup. Bernabéu je umro 2. juna 1978. za vreme svetskog prvenstva u Argentini. Već sledeće godine održalo je se prvo takmicenje njemu u čast pod nazivom Kup Santiago Bernabéua koje se igra i dan danas. On je u Realu proveo 70 godina na svim dužnostima osim trenera. Za vreme njegovog predsedanja Real je osvojio 28 trofeja što je rekord za nekog predsednika.

Legendarne godine

Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešto veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina,čekanje navijača se isplatilo s ulaskom u sredinu veka. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cele Kastilje, na prkos mrskih Katalonaca. Bila je to era vladavine fudbalskih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puskasa, Raymonda Kope i Hectora Riala. Tih godina je, od strane UEFE osnovan Kup prvaka, s idejom da bude natjecanje najjačih klubova u Europi. Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svetu osvojivši prvih pet finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo. Zapaženo finale bilo je ono 1960. godine kad su osvojili peti naslov prvaka. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3 pobedio nemački Eintracht iz Frankfurta. Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg čekanja osvojili su 1954. prvi naslov prvaka Španije pod imenom Real Madrid. Taj naslov prvaka bio je samo početak. Real je harao Španijom i u razdoblju od 1954. do 1969. osvojio nevjerojatnih 12 naslova prvaka. Samo 56., 59. i 66. nisu bili prvi. Jedina, kakva takva, pretnja Realu bio je gradski suparnik Atletico. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.

Nešto slabije bile su 70-e godine. Naslovi prvaka Španije postali su rutina i Real je od 1970. do 1981. osvojio 6 naslova prvaka. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvezdanog uzleta u Europi, u razdoblju od 1960. do 1998. samo je 1966. bila sretna. Tada je u finalu Kupa prvaka pao beogradski Partizan s 2:1.

Quinta del Buitre i sedmi evropski naslov (1980.-2000.)

Do kraja 90-ih nisu osvojili naslov pobednika tog takmicenja. Osamdesetih godina je kraljevski klub bio daleko od naslova prvaka Europe, jedina uteha su im dva Kupa UEFA zaredom. Kup kralja osvojen je dva puta od 1981. do 1990., a liga-kup tek jednom, i to je dosad jedini put da je to takmicenje pripalo Realu. Špansko prvenstvo nisu osvajali od 1980. do 1986., a tada je usledio niz od 5 uzastopnih naslova prvaka. Kao glavni igrači tog razdoblja pamtit će se Michel, Emilio Butragueño, Manolo Sanchís, Martín Vazquez, Miguel Paredez i ostali. Quinta del Buitre ("Pet strvinara") bio je popularni nadimak za već pet nabrojanih igrača

Godine 1996. trener postaje Fabio Capello. Dolaze Roberto Carlos, Predrag Mijatović, Davor Šuker i Clarence Seedorf kao pojačanja već jakom kadru kao što su Rául, Fernando Hierro, Iván Zamorano i Fernando Redondo. Kao rezultat silnih pojačanja prekida se 32-ogodišnji post osvajanja Lige prvaka.

Los galacticos

Početkom 90-ih godina nije išlo najbolje. Do 1995. se čekao naslov prvaka, kup je osvojen samo jednom u cijelom desetljeću, superkup dva puta u prvih pet godina, a evropski naslov, naravno, nisu osvojili. Godine 1998.. postali su prvaci, osvojili superkup, a u Ligi sampiona je došla napokon do toliko očekivanog finala. U finalu je čekao torinski Juventus sa sjajnim Zinedineom Zidaneom. Real je pobedio 1:0 pogotkom Mijatovića, završivši time razdoblje od pune 32 godine bez naslova u tom takmicenju. Naslov je opet osvojen 2000. godine, pobjedom nad Valencijom, sa čak 3:0. U međuvremenu osvojen je i prvi Interkontinentalni kup. U srpnju 2000. godine započelo je novo doba Real Madrida. Za predsednika je izabran Florentino Pérez koji je obećao navijačima da će od Reala napraviti klub pun Zidanea i Pavona, u prevodu, klub u kojem će igrati veliki strani igrači i sjajni mladi igrači iz omladinske škole. Da bi to ostvario, Perez je prodao trening igrališta gradu, čime je dobio novac za stvaranje velikog kluba. Transferi koji su sledili dovodili su u Real redom velike i poznate igrače. Došao je obećavani Zinedine Zidane, iz najljućeg rivala Barce doveden je Luis Figo, a iz milanskog Intera došla je mlada brazilska zvijezda Ronaldo. Kraljevski je klub odmah nazvan Los Galacticos (Svemirci). Isprva se ta ekipa činila svjetskim čudom. Nesavladivi stroj koji je 2001. bio prvak Španjolske, 2002. prvak Evrope, uz još jedan osvojeni španjolski superkup, te europski superkup i Interkontinentalni kup. Najzvučniji transfer dogodio se ipak kad je velika Manchesterova zvijezda David Beckham potpisao za Real.

Taj transfer bio je popraćen kao najveći transfer u nogometu ikad. Ipak, Perez nije znao graditi momčad. Prodao je Samuela Eto´a koji je kasnije u Barceloni postao jedan od najboljih svjetskih napadača, te Claudea Makéléléa koji je bio duša momčadi, ali nedovoljno velika zvijezda za predsednika. A nakon otkaza uspješnom treneru Del Bosqueu, klub pamti loše rezultate, svađe u momčadi i potpuni raspad sistema. David Beckham, nije u dresu Reala ponovio sjajne partije iz Machestera, Luis Figo posvađao se sa svima u i oko momčadi, te napustio klub, a Ronaldo se nakon 8 golova na svjetskom prvenstvu 2002. "raspao" i čuveni Il Fenomeno je igrao sve lošije.

Od 2004. u klub su došli Robinho, koji je prozivan novim Peleom, Julio Baptista, Cicinho i Sergio Ramos koji su trebali biti nove zvezde, no, niti jedan se nije posebice iskazao. Od 2003. klub nije osvojio niti jedan trofej. 27. veljače 2006. Perez je podneo ostavku, a zamenio ga je Fernando Martín Alvarez, no samo na 2 mjeseca, prije nego li je morao odstupiti.

Nakon niza neuspjeha prvih Galácticosa, Florentino Pérez odstupio je 27. februara 2006. s mesta predsednika Real Madrida. Sledeće tri godine nekoliko je ljudi bilo na toj dužnosti, a najduze je predsjednik bio Ramon Calderon, nakon nekoliko neuspeha kluba smijenjen je 16. januar 2009., a mjesto v.d. predsednika kluba preuzeo je Vicente Boluda. Na sledećim izborima na mjesto predsednika ponovno je izabran Pérez, koji je tu poziciju službeno preuzeo 1. juna 2009.

Odmah nakon što je vraćen na mjesto predsednika Pérez smjenjuje dotadašnjeg trenera Juandea Ramosa i na njegovo mjesto postavlja čileanskog stručnjaka Manuela Pellegrinia, dotadašnjeg trenera španjolskog prvoligaša Villarreala. Nakon toga, baš kao i u svojem prvom mandatu, Pérez u klub dovodi nekoliko velikih nogometnih zvezda. Prva i najveća zvezda bio je Cristiano Ronaldo. Portugalski napadač u Real je stigao iz engleskog premierligaša Manchester Uniteda, i to za rekordnu svotu od 80 milijuna funti (94mil €). Taj transfer odjeknuo je svjetskim medijima poput bombe, pa međutim nije svugde naišao na odobravanje. Velik broj trenera i dužnosnika klubova iz Europe, ali i šire, kao i mnogo nogometnih stručnjaka, kritikovao je transfer smatrajući ga neprimereno skupim. Među kritičarima bio je i Joan Laporta, tadašnji predsednik najvećeg Realovog rivala, Barcelone. Ipak Ronaldo je bio samo jedna od skupih akvizicija madridskog diva. Sledeći je na Santiago Bernabéu "sleteo" brazilski umetnik, dotadašnji veznjak talijanskog Milana Ricardo Izecson dos Santos Leite poznatiji kao Kaká. Igrač zbog kojeg su svojevremeno zahladili odnosi između madridskog Reala i Milana, doveden je za 65 miliona €. Sljedeći na Pérezovom popisu bio je talentovani francuski napadač alžirskog porekla Karim Benzema, koji je pristigao iz francuskog velikana Lyona. Vrijednost tog trasfera procjenjuje se na 35 miliona eura. Ni tu nije bio kraj velikim tranferima. Nakon Benzeme na red je stigao i španski reprezentativac i veznjak engleskog Liverpoola, Xabi Alonso, za čije je usluge izdvojeno 30 miliona eura. Kkako nebi ispalo da se ponovno, kao i kod prvih galaktikosa, dovode samo napadači i vezni igrači, dovedeno je i nekoliko obrambenih igrača. Među njima navjviše se ističe ime Raúla Albiola, talentovanog stopera španske reprezentacije i Valencije, čija je cena bila 15 miliona evra. Uz navedene velike zvijezde dovedeno je još nekoliko, uglavnom mladih i talentovanih igrača: Álvaro Arbeloa (Liverpool F.C.) - 4.5 mil €; Esteban Granero (Getafe CF) - 4 mil €; Álvaro Negredo (UD Almería) - 5 mil € (iste sezone prodan u Sevillu za 15 mil €).

Istovremeno, klub napušta mnogo igrača, koje je Pérez smatrao nepotrebnima. Od svih imena najviše iskaču dva holandska igraca. Reč je o Arjenu Robbenu i Wesleyu Sneijderu. Robben, inače često sklon povredama, bio je jedna od udarnih karika prethodnih sezona, iznimno brz igrač gotovo neverovatne tehnike često je na muke stavljao obrane igrace sirom Evrope. No Pérezu to nije bilo dovoljno i Robben je prodan Minhenskom Bayernu za omalenih 25 miliona €. Wesley Sneijder, inače čvrsti igrac i razigravač razornog udarca, takođe je proglašen viškom pa je karijeru nastavio u Milanskom Interu, a za njega je Real dobio odštetu od 15 miliona eura. Zanimljivost vezana uz ove transfere je to da su se ta dva igrača godinu kasnije susrela ni manje ni više već u finalu Lige Sampiona, u utakmici u kojoj je Inter pobedio Bayern s 2:0. Tu je verojatno i sam Perez video svoju veliku grešku. Osim navedenog dvojca, klub je još napustila i jedna od legendi kluba, Míchel Salgado koji je u Realu proveo 10 godina svoje karijere i ucestvovao u osvajanju 2 Lige sampiona. Od ostalih igrača koji su napustili klub valja spomenuti Fabia Cannavara (Al-Ahli Dubai); Gabriela Heinzea (Olympique de Marseille); Javier Saviola (S.L. Benfica); Klaas-Jan Huntelaar (A.C. Milan) i dr.

No sve brojne transfere i ukupno potrošenih 252 milijuna eura, u prvoj sezoni ponovnog Perezovog vladanja Realom klub nije uspio osvojiti niti jedan trofej. Prvo ih je iz španskog Kupa Kralja izbacio drugoligas AD Alcorcón i to s ukupno 4:1 u dve utakmice. U Ligi Sampiona takođe nije bilo uspeha, te su već šestu godinu u nizu ispali u osmini finala, a koban je bio francuski Lyon (1:0; 1:1). Mnogo bolje je ekipa izgledala u španjolskoj Primeri, ali prvak je ipak bila Barcelona, sa samo tri boda prednosti ispred Reala.

Zbog tog neuspeha na klupi Reala smenjen je Manuel Pellegrini, a njegovo mjesto preuzeo je jedan od najboljih trenera na svijetu, osvajač dve Lige sampiona s dva različita kluba i osvajač nekoliko nacionalnih prvenstava i klubova, harizmatični,Portugalac José Mourinho.

Prvi grb madridskog Reala

Prvi grb kluba bio je jednostavan s prikazom ukrštenih slova MCF što je označavalo Madrid Football Club. Slova su bila prikazana belom bojom na tamnoplavoj podlozi, dok je dres bio ele boje. Prva promena dogodila se 1908. kada su slova stilirizirana i dodat je krug. Kada je Real proglašen Kraljevskim klubom 1920. na grb je dodana kruna, a ime kluba je promenjeno u Real Madrid Club de Footbal. S padom monarhije 1931. kruna je uklonjena kao i naziv Real. Završetkom Građanskog rata ponovo se vraća kruna i naziv Real samo što se ovaj put grb popunjava zlatnom bojom kao najistaknutijim delom te je zadržana plava linija na grbu. Posljednja promena dogodila se 2001. na ulasku u novo stoljeće kada je svijetlo-plava crta potamnjena.

Domaća boja kluba bila je bela sa plavom crtom popreko koje danas nema na dresu već je sačuvana u grbu. 1902. plave su se štucne zamijenile onima crne boje. 23. novembra u utakmici sa madridskim Atleticom Real je postao prvi klub u Španiji koji je na dresovima nosio brojeve. Današnje Realove tradicionalne boje su bijela i crna, a ponekad i crvena. Real je kroz celu svoju istoriju ostao veran belim dresovima i belim šorcevima. Iznimka je bila jedna godina, tj. 1925. kada je beli šorc zamenjen onim crne boje. To su predložili, a predlog je prihvacen, Quesada i Escobal koji su putovali te godine u Englesku. Ondje su ostali "zadivljeni elegancijom" tog dizajna te su ga donijeli kuću u Madrid. Real je taj dizajn nosio samo jednu sezonu jer se ispadanje od Barcelone u polufinalu Kupa kralja (ukupni rezultat je bio 7-1) pripisalo kao "Božja kazna" i nesreća te su vraćeni Realovi standardni beli šorcevi. Kako je Real prebacio svoj dres po uzoru na drugi (ipak samo na jednu sezone), tako je engleski klub Leeds United promenio boje kluba u belo nakon Realove pobjede 7:3 u finalu Lige prvaka protiv Eintrachta te Leeds i dan danas nosi bele dresove. Prvi Realov sponzor bio je Zanussi od 1982. do 1985. Idućih sedam godina Reala su naizmenično sponzorisali Parmalata i Otaysa. Prvi duži ugovor bio je onaj s TEKA-om koji je trajao od 1992. do 2001. Real je na dresovima nosio natpis Realmadrid.com kako bi popularizirao svoju web-stranicu. Od 2002. do 2006. glavni sponzor bio je Siemens mobile, a od 2006. do 2007. sponzorom je bio BenQ Siemens. Zbog nekih nesuglasica partnerstvo je prekinuto te od tada Realu na dresu stoji bwin. Glavni proizvođač i partner Realovih dresova je tvrtka Adidas.

Velebni stadion Santiago Bernabéu

Prvo mesto gdje je Real igrao bio je Campo de O'Donnell od 1912. gde su nastupali 11 godina. Nakon toga, Real se preselio na Campo de Ciudad Lineal, malo igralište sa kapacitetom od 8000 gledaoca. Posle je Real igrao domaće utakmice na stadionu Chamartin koji je otvoren 17. maja1923. utakmicom sa Newcastelom. Na ovom je stadionu, koji je imao kapacitet od oko 22500 gledaoca, Real osvojio prvi naslov prvaka Španije. Nakon par uspeha, predsednik Santiago Bernabéu, odlucio je da je stadion premalen za ambicije Reala. Sagrađen je novi stadion, koji je i danas dom ovog velikana, Santiago Bernabéu. Prva utakmica na novootvorenom stadionu bila je sa portugalskim Belenensessom koju je Real dobio 3-1, a prvi pogodak na ovom stadionu postigao je Sabino Barinaga.

Iako je na početku imao kapacitet od 120 hiljada, to se radi UEFA-inih pravila moralo promeniti. Realova uprava je 2011. godine najavila obnavljanje stadiona i dodavanje pomičnog krova. Što se tiče posećenosti stadiona i gledanosti ove ekipe, Real je četvrta ekipa u Europi odmah iza Borussie Dortmund, Barcelone i Manchester Uniteda. Razlog tome je što ova tri kluba imaju veće stadione od Realova.

Bernabéu je bio mesto odigravanja finala EURA 1964. gdje su Španci pred svojom publikom osvojili naslov europskih prvaka te finala SP 1982. Osim reprezentativnih finala na Bernabéuu su se igrala i četiri finala Lige sampiona. To je bilo 1957., 1969., 1980. i 2010. Godine 1957. Real je na svom stadionu osvojio naslov prvaka Europe čime je postao prvi osvajač na domaćem terenu te jedna od dve ekipe kojima je to pošlo za rukom. Druga ekipa je italijanski Inter.

Dana 14. novembra 2007. Bernabéu je od UEFA-e dobio ocenu "pet zvezdica".

Dana 9. maja 2006. otvoren je stadion Alfreda di Stefana u sklopu kompleksa Ciudad Real Madrid. Otvoren je utakmicom između Reala i njegov starog suparnika iz finala Lige sampiona, Stade de Reimsa. Real je tu utakmicu dobio rezultatom 6:1. Stadion je dobio ime po legendarnom igraču Reala, Alfredu di Stéfanu. Na njemu domaće utakmice igra Realova B momčad, Castilla. Smešten je u parku Valdebebasu u blizini zračne luke Barajas.

Raúl, legenda kluba

Raúl uverljivo drži prvo mjesto sa čak 741. nastupom (1994.-2010.) ispred Manola Sanchisa sa 711 nastupa. Rekord kod golmana drži Iker Casillas sa 577 odigranih utakmica dok je Luis Figo stranac s najvećim brojem nastupa (127).

Najviše pogodaka u dresu Reala postigao je, takođe. Raúl (323). Još su četvorica igrača koja su prešla brojku od 200 pogodaka u Kraljevskom klubu, a to su Alfredo di Stefano, Santillana, Ferenc Puskás i Hugo Sánchez. Najviše postignutih golova u jednoj sezoni postigao je Cristiano Ronaldo. Najbrži gol postigao je Ronaldo u 15. sekundi protiv Atletico Madrida. Real takođe drži rekord u osvojenim prvenstvima Španije (32) i Lige sampiona (9). Real je takođe klub koji drži rekord u utakmicama u kojima nije pobeđen (121).

Najposećenija je bila utakmica finala Kupa prvaka 1957. godine gdje je Real na svom stadionu pobedio italijansku Fiorentinu. Real je osvojio drugi naslov europskog prvaka, a do pobede ga je vodilo nevjerovatnih 124 hiljade gledatelja što je i dan danas rekord posećenosti na evropskim stadionima. Što se tiče domaće posećenosti Real je drugi klub u Španiji, odmah iza Barcelone (Bernabeu ima kapacitet od 80.000 mesta, a Camp Nou od oko 100.000 mesta), a u Evropi je četvrti iza već spomenute Barcelone, Manchester Uniteda i Borussie Dortmund. Najposećenija utakmica u domaćim takmicenjima bila je ona iz 2006. pred 83.000 gledaoca u Kupu kralja. U sezoni 2007./08. s prosekom od 76.234 gledaoca po utakmici Real je bio najgledaniji klub u Evropi.

Real drži rekord po uzastopno osvojenim naslovima u Španiji. To mu je uspelo poći za rukom od 1960. do 1965. te od 1985. do 1990. Real je najuspešniji klub u Europi s 9 naslova te rekorde po broju nastupa u polufinalu tog istog takmicenja gdje je čak igrao 22 puta. Real drži takođe rekord po najplaćenijem igraču jer su doveli Cristiana Ronalda za ogromnih 96 miliona €. I pre ovoga transfera Real je držao rekord po najskuplje dovedenom igraču. Bio je to Zinedine Zidane koji je iz Juventusa prešao za 76 miliona €. Real je najviše novca dobio za Robinha koji je prešao u Manchester City za 42 miliona €. Najveću pobedu Real je upisao protiv najvećeg rivala, Barcelone. To je bilo u polufinalu Kupa kralja 1943. godine, a Real je pobedio s rezultatom 11:1. Oko te utakmice vuku se neke kontraverzije. U Evropi najveća pobeda bila je ona od 9:0 protiv danskog Odensea. Najteži poraz Real je doživeo u sezoni 1929./30. od Espanyola. Rezultat je bio 8:1 za ekipu iz Barcelone.

Rivalitet

El Clasico

U svakoj fudbalskoj nacionalnoj ligi u svijetu postoji žestoko suparništvo između dva najjača kluba, a to je posebno slučaj u španskoj Primeri gde se utakmica između Barcelone i Real Madrida zove El Clásico. To je sportski događaj sezone u Španskoj te najgledaniji derbi na svetu. Još od početka natjecanja ova dva kluba predstavljala su dvije različite regije u Španjolskoj: Kataloniju i Kastilju, kao i dva različita grada veliki kontinentalni Madrid te velika luka Barcelona. Njihovo rivalstvo takođe reflektira i političke i kulturne tenzije koje se osjete između Katalonaca i Kastiljaca, a koje jedan autor naziva ponovnim rađanjem Španskog građanskog rata.

Tokom Španskog građanskog rata došlo je do ukidanja katalonskog jezika i do zabranjivanja njihove celoukupne kulture. To je u navijača Barcelone stvorilo apatiju prema Madridu i njegovom najjačem brendu, Realu. Barcelona tada postaje Mes que un club (Više od kluba) jer su Katalonci samo na Camp Nou mogli izražavati svoj jezik, svoju kulturu, a Barcelona je postala "neslužbena vojska" Katalonije. U svesti Katalonaca se stvorilo mišljenje da je Real klub generala Francisca Franca što nije tačno jer se general deklasirao kao navijač Realovog gradskog rivala, Atletica. Barcelona se smatra separatističkim, a Real kraljevsko-režimskim klubom.

Tokom 50-ih godina prošlog veka suparništvo je još više pogoršano nakon kontraverznog transfera Alfreda di Stéfana koji je na kraju zaigrao za Real Madrid i postao ključnim igračem njihovih kasnijih uspjeha. Tokom 60-ih godina njihovo rivalstvo se proširilo na evropska takmicenja kada su se dva puta susreli u knock-out fazi Lige sampiona.

Službeno je odigrano 229 El Clasica između Reala, "ponosa Kastilje", i Barcelone, "ponosa Katalonije". Učinak u službenim utakmicama je 87 pobjeda Reala te jedna manje Barcelone. Gol razlika je takođe na Realovoj strani te iznosi 366:352. Računajući sve utakmice, i prijateljske i nenatjecateljske, Barcelona je uspešnija. Najviše pogodaka imaju Alfredo di Stefano (18) i Raul Gonzalez (15) na jednoj, te César (14) i Lionel Messi (13) s druge strane. Najveća pobeda u međusobnim duelima bila je 11:1 u polufinalu Kupa kralja gdje je Real doslovno "zgazio" Barcelonu.

El Madrileño

El Madrileño je madridski gradski derbi između Reala i Atletica. Ova su dva kluba vrlo suprotnog identiteta i različitih sudbina. Stanje u Madrdu je potpuno indentično onome u Manchesteru između Uniteda i Cityja. Atletico se karakterizira kao sentimiento de rebeldía (Osećaj pobune) protiv Reala. Za vreme Francova režima Atletico je bio privilegiraniji klub s više povlastica iako mu je politika bila "ultralevičarska". Atletico je bio, kako je već gore spomenuto, "ultralevičarski" klub ponajpre zahvaljujući tome što se Real smatrao nacionalističkim i "ultradesničarskim" klubom. No, ipak su navijači Reala Ultrasi "podbadali" navijače Atletica kako oni nisu čak ni najjači ljevičarski klub u gradu, već da je to Rayo Vallecano. Za Atletico navijaju većinom ljudi iz južnog Madrida i pretežito protestanti, dok za Real navijaju oni sa severa Madrida i pretežno rimokatolici. Do kraja 60-ih godina prošlog veka Atletico je bio klub za kojeg je navijala većina Madriđana, ali se to promenilo zbog toga što se Real pokazao boljim i uspešnijim.

Što se tiče službenih utakmica Real ima 138 pobeda, a Atletico 62 dok je izjednačeno bilo 56 puta. Najviše utakmica odigrali su Raul Gonzalez i Francisco Gento (29) s jedne te Adelardo (27) i Collar (24) s druge strane. Najbolji strelac za Atletico je Campos s 9 pogodaka, a za Real su to Santillana sa 13 i Raul s 11 pogodaka.

Ostala rivalstva

U Španiji Real ima još jedno jako rivalstvo u koje se takođe umešala politika te svi ostali aspekti španskog društva, kulture i običaja. To rivalstvo Real ima sa baskijskim Athleticom iz Bilbaa. Za razliku od "relativno mirnih" Katalonaca, Baski pokazuju više sile pri ostvarenju svojih političkih interesa. Kako Katalonci izražavaju svoje mišljenje kroz Barcelonu, tako ga i Baski izražavaju kroz svoj najjači klub Athletic. Real je upravo najomraženiji klub u ovome dijelu Španije jer predstavlja "moć" njima omraženog Madrida. Real u međusobnim utakmicama ima 105 pobeda dok Baskijsci imaju 74 pobjede. Pobednika nije bilo u 40 utakmica. Gol razlika je takođe na strani Madriđana u omjeru 412:314. Real je 2012. godine postao prvim klubom koji je osigurao naslov na stadionu Athletica, San Mamésu.

U Europi Real ima posebno rivalstvo s bavarskim Bayernom. Kako su oba kluba "divovi" susretali su se više puta po završnicama europskih kupova. U tim susretima uspešniji su Bavarci koji imaju 11 pobeda, dok Real ima 7. Neodlučeno je bilo dva puta. Gol razlika je takođe na Bayernovoj strani u razlici 33:26.

Ako je jedan klub samo dva trofeja iza tebe, to donosi rivalstvo na svim područjima europskog natjecanja. Takvo je rivalstvo Reala i talijanskog Milana. Real ima devet naslova evropskih prvaka, a Milan sedam. Milan je takođe evropski nogometni "div" pa su se on i Real susretali više puta u završnicama evropskih takmicenja. Real je uspešniji i ima 7 pobeda, dok Milan ima jednu manje. Neodlučeno je bilo 3 puta. Gol razlika je na strani Reala u proseku 29:26.

Realove legendarne generacije

Amancio Amaro, kapetan legendarne generacije Yé-yé

Ekipa kao Real svake godine ima snažnu ekipu, no u povijesti iskaču tri generacije. Te tri generacije su harale Španijom i Evropom te bili "strah i trepet" za ostale ekipe.

Yé-yé je naziv za generaciju madridskog Reala koja je "harala" 60. godinama prošlog veka. U prvim godinama kapitrn je bio Francisco Gento, koji je igrajući zajedno s velikim Alfredom di Stefanom osvojio pet puta europski Kup prvaka. Gento je predvodio ekipu mladih Realovih igrača kao što su: Amancio Amaro, José Araquistáin, Pachín, Pedro de Felipe, Manuel Sanchis Martínez, Pirri, Ignacio Zoco, Fernando Serena, Ramón Grosso i Manuel Velázquez. Ime su dobili po pesmi od Beatlesa, a karakteristika ove generacije je bila to da svi odreda bili Španci. Osvojili su ukupno 10 trofeja u 9 godina.

Quinta del Buitre (prevedeno na hrvatski: Pet strvinara) je legendarna generacija madridskog Reala koja je harala 1980.-ih godina. Ime je dobila po najharizmatičnijem članu ove generacije, Emiliu Butragueñu koji je imao nadimak El Buitre (Sup). Ostali članovi bili su Manolo Sanchís, Rafael Martín Vázquez, Miguel Pardeza i Michel. I u ovoj su generaciji svi bili Španci, a u 7 godina su osvojili 11 trofeja.

Galácticosi (Svemirci) je naziv za dve generacije madridskog Reala. Za vreme prvog mandata Florentina Péreza uveden je ovaj termin koji je označavao skup tada "najboljih" igrača koji su mnogo plaćeni. Sam pojam Galácticosa nosi i dobre i loše strane. Za razliku od gore navedene dve generacije, Galacticose uglavnom čine strane zvezde. Prve Galacticose činil su: Luís Figo, Zinedine Zidane, Ronaldo, David Beckham, Raúl González, Iker Casillas i Roberto Carlos. U 7 godina osvojili su 10 trofeja. Druge Galacticose čine već spomenuti Casillas, Kaká, Cristiano Ronaldo, Karim Benzema, Xabi Alonso, Ángel di María, Mesut Özil, Sami Khedira. Ova generacija je zajedno dve godine i osvojili su dva trofeja.

Navijači

Real kao jedan od najjačih svetskih klubova ima brojnu podršku kako s tribina i ispred televizora, tako i među poznatim i slavnim ličnostima. U Španiji Real je najpodržavaniji klub u državi sa ukupnih 32 %, dok je druga Barcelona s 25 %. Real je na svetu drugi najpodržavaniji klub odmah nakon Manchester Uniteda te drugi najpodržavaniji klub u Evropi, takođe iza Manchestera. Potrebno je istaknuti da klubom upravljaju navijači te Real time čak 60.000 vlasnika tzv. "sociosa". On je i u Madridu najomiljeniji klub, nauštrb Atletica. Za Real uglavnom navijaju ljudi sa severa Madrida te madridski katolici.

Najvatreniji navijači ovog kluba su Ultras sur koji su osnovani 1980., poznati po žestokom i fanatičnom navijanju za svoj tim. Njihova politika naginje oštroj desnici i kastiljskom nacionalizmu, a smešteni su na južnoj tribini velebnog Bernabeua. Uvek su opremljeni navijačkim rekvizitima, ali i transparentima koji prikazuju kukaste i keltske nozeve. U sedmoj minuti utakmice skandiraju "Illa, illa Juanito Maravilla" kao spomen na tragično preminulog Realovog napadača, Juanita. Često su bili u raznim sukobima s upravom kluba, a ponekad i igračima. Predsedniku Perezu zameraju mnogo stvari, a među njima je i prodaja legendi kluba Raula i Gutija, odlazak Clauda Makéléléa i teranje s klupe del Bosquea. Slogan navijača je "Inmortales como el tiempo, inalterables como la historia" što bi u prevodu značilo "Besmrtni kao vreme, nepromenjivi kao istorija".

Za Real navijaju, kako je već rečeno, i mnoge slavne ličnosti iz svijeta politike, sporta, glume i ostalog. Realovi navijači ističu se španska kraljevska porodica, jordanski kralj Abdulah II., teniser Rafael Nadal, pevač Julio Iglesias, vozač Formule 1 Fernando Alonso, atletičar Usain Bolt te hollywoodski umetnici kao što su Tom Cruise, Antonio Banderas, Penélope Cruz i Viggo Mortensen.

Zanimljivosti

Himna Reala naziva se "Hala Madrid" koju je komponovao José de Aguilar. Kad se osvoji neki naslov obično se proslavlja na Cibelesu, središnjem trgu gdje kapetan Reala veša zastavu Španije oko kipa kraljice na fontani. Kad se odigra zadnja utakmica u kojoj se potvrdi naslov, kapetan Reala uzima zastavu i s njome upravlja kao Toreador što je tip proslave karakterističan samo za ovaj klub. Klub je u vlasništvu više od 60000 ljudi tzv. sociosa. Real nikad nije ispao iz Primere, što je još jedino uspelo poći za rukom Barceloni i Atletico Bilbau. Madridski Real ima svoju vlastitu tv-mrežu koja prenosi utakmice i sve razne informacije o klubu. O klubu je snimljeno mnogo filmova i objavljeno mnoštvo knjiga, možda je najpoznatija ona od Philla Balla"White Storm: 100 years of Real Madrid" ("Bela oluja: 100 godina madridskog Reala")

Real Madrid i mediji

Real Madrid, kao jedan od najvećih klubova, pravi veliko zanimanje medija svih vrsta. Real Madrid ima i svoju vlastitu televiziju i svoj vlastiti fudbalski list kojima je sedište u Realovom kompleksu Ciudadu. Takođe, imaju svoju službenu stranicu. Što se tiče drugih medija, koji ne spadaju u Realovo pokroviteljstvo, bliski su mu madridski listovi MARCA i AS čija je glavna zanimacija upravo njihov gradski gigant.